Novo
Utorak, 20.02.2018.
Naslovna » Vijesti » BiH » Plakao sam u tišini

Plakao sam u tišini

Plakao sam u tišini
Foto: Sead Fadilpašić - Obični su ljudi u strahu i panici, ne znaju šta da rade

Piše: Muhamed Velić

Svi su poraženi: i narod, i policija, i sve institucije, i svi čestiti ljudi, i zaposleni i nezaposleni, i siti i gladni.

U maju 1992. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je odbranjeno. Gorjeli su tramvaji i tenkovi na Skenderiji, ali do Predsjedništva, kao simbola države, ne, to je mnogo više od simbola i mnogo više od države, to je i povijest, narod u trajanju, rušitelji nisu mogli doći.

Nažalost, večeras je Predsjedništvo palo.

Bio sam nemoćan

Bio sam kod zgrade Predsjedništva u prvim večernjim satima i gledao to svojim očima. Bio sam nemoćan išta uraditi.

Četiri, pet stotina ljudi stajalo je na trotoaru i tramvajskoj stanici i s rukama u džepovima gledali kako desetak huligana, sasvim nonšalantno, urlajući, u divljačkom raspoloženju – pale Predsjedništvo, državnu instituciju prvog ranga, sa mnoštvom bitnih i važnih dokumenata. (Direktor Arhiva BiH Šaban Zahirović potvrdio je da je zapaljena zgrada ove kulturne institucije, te uništena građa neprocjenjive vrijednosti. Al Jazeeri je potvrđeno kako je još u plamenu depo u kojem se nalazi građa iz austrougarskog perioda, koja je originalna i neprocjenjiva.)

Policija se “predala”, povukla i nigdje je nije bilo, a sa strane su stajali obični ljudi, posmatrači, obični “robovi”. I sâm sam bio jedan od njih.

Bio sam nemoćan! Bio sam ogorčen! Bio sam užasnut! Suze su bile u očima. Kasnije, došao sam kući, tv prijemnik nisam palio, u tišini – plakao sam.

Jer, večeras nije poražena samo država, svi su poraženi: i narod, i policija, i sve institucije, i svi čestiti ljudi, i zaposleni i nezaposleni, i siti i gladni. Jer, naprosto, ovo nije način rješavanja nagomilanih problema i ogromnog nezadovoljstva kod naroda, koje je evidentno i koje je s razlogom, a koje kao puna kesa žuči žulja i stvara bol.

Bio sam kod zgrade Predsjedništva u prvim večernjim satima i gledao to svojim očima. Bio sam nemoćan išta uraditi.

Ovo je, nažalost, može se naslutiti, put kojim su recentno prošle neke arapske zemlje, a u kojima se rješavanje krize i kraj tragedije uopće ne može predvidjeti.

Obični su ljudi u strahu i panici, ne znaju šta da rade. Mole se Svemogućem Bogu i nadaju da to nije taj put, kojim su prošle te “nesretne” arapske zemlje. Mole se da svaki takav naum u samom startu bude osujećen, da svaki takav događaj u samom začetku bude ugašen.

Oni osviješćeni, koji imaju djecu tinejdžere, odmah su ih danas iz školskih klupa pokupili kako ne bi došli u situaciju da ih vide na televiziji kako bacaju kamenice na državu. A nije ih bilo mnogo, takvih osviješćenih roditelja. Nažalost.

Bez dostojanstva

I moglo bi se kazati da su ovo djeca, koja su rođena nakon rata i agresije, onih roditelja koji nisu dobili poštenu šansu za rad i skrb svojih porodica. Oni su odgajani u velikom nezadovoljstvu. Ta djeca, sama po sebi, vojnici su ogromne armije nezadovoljstva.

No, kažimo i to: muslimani uče i vjeruju, što se tiče kamenica, da ih mogu bacati samo na Mini, brdu pored Mekke, gdje se nečastivi šejtan ukazao i pozvao čovjeka na nepokornost i pravljenje nereda, a svugdje ostalo muslimani su dužni rješavati svoje probleme, potrebe i zahtjeve na legalan, legitiman i dostojanstven način.

A ovo što se događa u bh. gradovima, ali samo u onom dijelu Bosne i Hercegovine gdje žive Bošnjaci, muslimani – niti je legalno, niti je legitimno, a pogotovo nije dostojanstveno.

Policija se “predala”, povukla i nigdje je nije bilo, a sa strane su stajali obični ljudi, posmatrači, obični “robovi”. I sâm sam bio jedan od njih.

I baš zbog toga što nisu dobili podršku Banje Luke ili, pak, nekih drugih gradova u RS-u ili u Hercegovini, gdje su Hrvati većina, razumni i zabrinuti ljudi vjeruju kako su mnogi dočekali svojih pet minuta da umornoj državi zadaju težak i bolan udarac.

Mnogi čak vjeruju da su huligani (a budimo konačno jasni, nisu to samo huligani) ubačeni u bh. gradove sa strane i iz centara koji projiciraju nered i koji u neredu ostvaruju svoje političke i svake druge interese. Sve su to sumnje koje su odveć opravdane.

Na koncu pitanje je: Hoće li narodu biti bolje nakon ovoga?

Sumnjamo!

Država će preživjeti

A jesu li političari šta naučili u ova dva-tri dana? Možda i jesu, ali i to sumnjamo. No, vrijeme je pred nama, pa vidjet ćemo.

Konačno, ova zemlja Bosna, ona nije samo država, ona je mnogo više od toga, ona ima svoj dobri “usud”, koji joj je dragi Bog podario – ljudski je faktor ne može uništiti; ona će preživjeti sve ovo, i ljutnju naroda, i ubačene elemente, i huligane, i loše političare, i iskvarenu vlast, i luđačku košulju koju joj je skrojila Međunarodna zajednica, i sve ono što je kao bolest napada.

Komentariši ovo

Vaša email adresa neće biti objavljena.Obavezna polja su označena *

*