Novo
Utorak, 16.01.2018.
Naslovna » Vijesti » BiH » Kako je plenum pobijedio sam sebe

Kako je plenum pobijedio sam sebe

Kako je plenum pobijedio sam sebe

U nekoliko posljednjih dana plenum je primjenom nedemokratskih principa uspio stvoriti imidž gori od onoga koji imaju političari.

Piše: Ivana Marić

Odavno bosanskohercegovačka javnost nije bila u tolikoj mjeri podijeljena kao po pitanju demonstracija, koje još traju. Jedino o čemu postoji konsenzus jeste činjenica da je ekonomska i socijalna situacija toliko loša da su protesti potpuno opravdani, očekivani, pa čak i neminovni. O svemu ostalom vladaju potpuno oprečni stavovi političkih stranaka, nevladinih organizacija, medija, međunarodne zajednice, ali i pojedinaca. Svima njima zajedničko je nastojanje da upravo “oni” iz svega ovoga izađu kao pobjednici. Bojim se da su u toj utrci za poziciju lidera svi zaboravili na obespravljene radnike, koji su pokretači ove bujice protesta.

Nešto što je na osnovu dosadašnjih iskustava trebalo završiti kao još jedan u nizu bezuspješnih pokušaja ostvarivanja prava radnika, dobilo je nevjerovatan zaokret (da ne kažem “spin”) i krenulo dosad neistraženim putem. Demonstranti su se prvi put uspjeli izboriti za ispunjenje svojih zahtjeva. Vlade su počele padati poput domina, prihodi i beneficije političara počeli su se topiti, a pokrenute su i određene zakonodavne inicijative za efikasniju borbu protiv korupcije i kriminala.

Političari su ostali šokirani, kao nasilnik kojem je žrtva nakon 20 godina pokornosti uzvratila šamar.

Ove demonstracije su postigle i nešto što nije bilo na popisu zahtjeva, a što je možda čak i važnije – uspjele su razbuditi političare uljuljkane inertnošću građana. Političari su ostali šokirani, kao nasilnik kojem je žrtva nakon 20 godina pokornosti uzvratila šamar. Kako se ovo moglo desiti? Šta je uzrok? Ko je kriv? Šta sad da radimo? Koga da okrivimo? Kako da se izvučemo iz ovoga? Ovo su samo neka od pitanja koja su prolazila kroz glavu političara, dok su pratili kako se demonstracije šire bh. gradovima i s nevjericom gledali uništavanje jedne institucije za drugom. S jedne strane, buka probuđenog naroda a s druge, tajac političara. Narod je tražio sve više i više, a političari su ostali ukopani na mjestu.

Nakon nekoliko sati neprekidnog telefoniranja, održavanja kriznih sastanaka i vijećanja u javnost su počela pristizati saopćenja stranka. Međutim, umjesto da smire situaciju, stranke su je svojim saopćenjima i međusobnim prebacivanjima krivnje dodatno pogoršale. Kamenovanje sa ulice prebacilo se na simbolično kamenovanje između stranaka. Vjerovatno bi reakcije bile drugačije da ovo nije izborna godina.

Taktika izvlačenja

Svaka stranka je našla svoju taktiku izvlačenja iz aktuelne situacije. Mali broj njih se javno odlučio priznati greške i prihvatiti svoj dio odgovornosti. Sve ostale stranke su odjednom postale opozicija. Neke su se odlučile za taktiku plašta nevidljivosti. Pravile su se kao da se to njih ne tiče, jer su opozicija. A o tome kako je moguće da vršilac funkcije u izvršnoj vlasti može biti opozicija, možemo nekom drugom prilikom. Dakle, slijedeći tu logiku opozicija se ne treba uzrujavati kada joj narod pali radna mjesta, čak i kad se radi o napadu na najvišu instituciju u državi, koji je okarakteriziran kao teroristički čin. Taktika plašta nevidljivosti se dosad pokazala efikasnom, ali se ne može primijeniti u situacijama u kojima postoje dokazi u vidu devastiranih objekata.

Bilo je stranaka koje su se dodvoravale demonstrantima, infiltrirale se među njih i uvjeravale ih da su na istoj strani. Išli su toliko daleko da su nalazili opravdanja za počinioce krivičnih i terorističkih djela i čak ih nazivali “gladnom djecom”. Nažalost, radilo se o strankama koje zauzimaju (opozicione!?) izvršne funkcije zadužene za zaštitu objekata i lica. Nekoliko stotina povrijeđenih policajaca, desetine povrijeđenih demonstranata, kao i nekoliko zapaljenih institucija govore o (ne)izvršavanju njihovih nadležnosti. Ove stranke nisu pravile razliku između obespravljenih radnika i huligana.

Zbog nedovoljne koordinacije državnih institucija nadležnih za sigurnost, policajci su izgledali kao gomila statičkih meta za gađanje.

Vandalizam koji se poput epidemije širio gradovima, bacio je negativno svjetlo na demonstracije i ostavio gorak okus u ustima. Ostalo je otvoreno pitanje, na koje možda nikad nećemo dobiti odgovor: Je li moguće da se ovako nešto razorno desi spontano? Previše je to odvažno, čak i za huligane. To je dovelo do stvaranja glasina, teorija zavjere, širenja laži i informacija iz (ne)pouzdanih, neimenovanih izvora.

Nisu samo huligani bili ti koji su tokom protesta prekomjerno upotrijebili silu. Brojni policajci su se ponašali na način koji ih čini nedostojnim posla koji obavljaju i za to moraju biti kažnjeni. Međutim, bilo je tužno gledati golgotu koju su proživljavali policajci obavljajući svoj posao. Kao da su se svi takmičili u tome da ih se dehumanizira i predstavi kao krvožedne monstrume koji su samo čekali priliku da bijes iskale na nejači. Zbog nedovoljne koordinacije državnih institucija nadležnih za sigurnost, policajci su izgledali kao gomila statičkih meta za gađanje. A isti ti političari, koje su oni štitili i zbog čije su nesposobnosti dogovora i djelovali pogubljeno, nisu se libili vrijeđati ih i verbalno kamenovati.

Pet minuta slave

Požar koji se širio gradovima ujedno je fascinirao, ali i prestravio ljude. Narod je bio publika koja se nije mogla odlučiti da li treba klicati ili vrištati. I što su pojedini mediji, političari, umjetnici, predstavnici nevladinih organizacija više pokušavali uvjeriti narod kako su političari sve to zaslužili i da ne treba cmizdriti nad “nevažnim” objektima, pojedinci su se sve više povlačili u svoja četiri zida i spremali zalihe namirnica za ne daj Bože.

Protesti podrške građanima Tuzle su bili organizirani u još nekim gradovima. Protesti podrške? Kao da je u ostalim gradovima situacija zadovoljavajuća, ali oni će, eto, solidarnosti radi, organizirati proteste podrške Tuzlacima. Ostaje nepoznanica u kojem trenutku je demonstrantima u tim gradovima postalo jasno da ni njima baš ne teče med i mlijeko. Svi su željeli nešto promijeniti, ali nisu znali na koji način se to može ostvariti. Imali su pažnju političara, a nisu znali šta da traže. Uz opravdane i ostvarive zahtjeve, postavljano je i mnoštvo kontradiktornih, nelegalnih, neprovodivih, pa čak i po narod štetnih zahtjeva.

Svi su željeli nešto promijeniti, ali nisu znali na koji način se to može ostvariti. Imali su pažnju političara, a nisu znali šta da traže.

Vakuum koji je nastao u periodu dok su političari čekali zahtjeve građana, iskoristili su određeni pojedinci i grupe, koji su u tome vidjeli priliku za svojih pet minuta slave. Predloženo je održavanje plenuma građana, na kojem bi se građani izjašnjavali o prijedlozima zahtjeva koje bi uputiti prema kantonalnim vlastima. Mogu li zahtjevi postavljeni od nekoliko stotina pojedinaca biti legitimni zahtjevi gotovo pola miliona građana kantona? Plenum bi, osim toga, trebao biti konsultiran prilikom izbora nove vlade Kantona Sarajevo. Možda bi to bilo i prihvatljivo da Ustavom i zakonima Bosne i Hercegovine već nije predviđen način formiranja izvršne vlasti.

Na demokratskim izborima, uz opće i jednako pravo glasa, građani biraju svoje predstavnike u vlasti i tako će biti sve dok neko ne osmisli pravedniji način izbora narodnih poslanika. Ukoliko većina birača nije zadovoljna svojim predstavnicima, predviđena je mogućnost raspuštanja parlamenta i raspisivanje prijevremenih izbora.

Pod krinkom demokratije

Prije četiri godine blizu 210.000 birača je izašlo na izbore i izabralo poslanike u Skupštini KS-a. Jedino oni imaju ovlaštenje za imenovanje vlade. Zašto bismo mi sada pristali da manje od pet posto građana KS-a odlučuje o izboru nove vlade? Da li oni koji se predstavljaju kao borci za prava građana sumnjaju u ispravnost poslanika koje je izabrala većina građana? Da li se, pod krinkom demokratije, biračima želi uskratiti Ustavom zagarantirano opće i jednako pravo glasa? Izgleda da samoprozvani predstavnici naroda smatraju kako je za sve nas bolje da oni odlučuju u naše ime.

U ovih nekoliko posljednjih dana plenum je primjenom nedemokratskih principa uspio stvoriti imidž gori od onoga koji imaju političari. Pokušaj oduzimanja prava glasa od 95 posto birača, određivanje poželjnih i nepoželjnih učesnika, zabrana slikanja i snimanja, netransparentnost i unaprijed pripremljeni zahtjevi dovoljno govore o demokratičnosti i iskrenosti njihovih namjera.

Ovaj naboj pozitivne energije trebamo iskoristiti da natjeramo političara da rade transparentnije, ekonomičnije i efikasnije.

Jedina pozitivna strana plenuma je to što su pojedinci dobili mogućnost da javno iznesu svoje stavove, da s drugima podijele ono što ih tišti, što bi željeli promijeniti. Jednostavno, neko ih je napokon saslušao. Stoga bi bilo lijepo kad bi odluka političkih stranaka da će slušati šta narod govori postala praksa.

Bez obzira na neke negativne aspekte ovih demonstracija, ne bismo trebali dozvoliti da ova probuđena nada u bolje i pravednije sutra brzo iščezne. Ovaj naboj pozitivne energije trebamo iskoristiti da natjeramo političara da rade transparentnije, ekonomičnije i efikasnije. I, na kraju, zadovoljstvo mi je proglasiti pobjednika ove utakmice: narod.

Komentariši ovo

Vaša email adresa neće biti objavljena.Obavezna polja su označena *

*